Izvor:
Knjiga: "Pesme i konji" Ace Doganžića

Rodio se 5. siječnja 1942. godine u Somboru, u kome, izgleda, njegovi preci žive od najdavnijih vrijemena. Jer, otkad Bogdani znaju za sebe, tu žive. Otac Stipan (1907-1970) i majka Maca (1919, djevojačko prezime Kukuruzar) imali su dvoje djece: njega, Zvonka, i mlađu sestru Zdenku.
Djetinjstvo Zvonka Bogdana bilo je zanimljivo. Bio je okružen zanimljivim ljudima. Prije svih, tu su bile dobroćudne i djeci beskrajno naklonjeni djedovi. Imao ih je obojicu. I pamti ih.
Djeda po majci, Stipana Kukuruzara, pamti iz dana djetinjstva kao najpametnijeg, najboljeg i, od svih u familiji, najviše uvažavanog čovjeka. Svi su ga zbog dobrote i blage naravi cijenili i voljeli. Nikada ni na koga nije povisio ton. Govorio je jezikom svojih predaka: bunjevačkim, ikavskim.
Na salašu svoga dide, tamo negdje na periferiji Sombora, Zvonko Bogdan je proveo vrijeme do polaska u školu i, kako se to kasnije pokazalo - najljepši dio djetinjstva i života. Uspomene na te dane su i danas još živih i svježih boja, i ostat će nezaboravne. Otac i majka su ga, još kao bebu, dali didi na salaš, da stasa za školu.

Na salašu je otkrio neponovljiv svet djetinjstva. Svet iz bajke. Danas mu se čini da se u tako velikom prostoru što ga dijele nebo i zemlja u stalnom dodiru, slobodnog pogleda i ničim ometenog pokreta, u čudnoj tišini ravnice, jedino i moglo snaći uz pomoć mašte. Takvog idealiziranog sveta prepune su Zvonkove pjesme.

Ali, i stvarnost, ona "prava", bila je lijepa. Na najljepšem salašu na svetu osjetio je svu punoću i pravi ritam života: rad i red kojim je marljivi djed vodio domaćinstvo, salašarski život s jutarnjim početkom i večernjim svršetkom, baš onako kako sama priroda nalaže, onda večernje predahe i razonodu: igranje karata, babino pričanje priča, pjevanje, razgovor odraslih... Svu tu čaroliju sa salaša ponijet će sa sobom zauvijek.

Osim dide Stipana, u to vrijeme je na salašu svoje momačke dane provodio i čovjek koji je Zvonku u djetinjstvu bio pravi idol - Antun Kukuruzar, majčin mlađi brat, njegov mlađi ujak, koga su svi iz milošte zvali Tonika. Taj mladić, sa kojim je proveo najljepše dane djetinjstva u igri, šetnji, vožnji konja i dvokolica, pričanju i spavanju po šumama, bio je i ostao šifra jednog djetinjstva. Možda i života.
Ujak Tonika je najljepša uspomena iz vrijemena provedenog na salašu. Istovrijemeno teško bolestan i tragično zaljubljen, umro je već u svojoj dvadeset drugoj godini, neposredno pošto mu se rodio sin. Zvonko mu je u znak neizmjerne i vječne uspomene podigao najljepši spomenik: napisao je i njemu posvetio svoju najdražu pjesmu Govori se da me varaš.

Drugi deda, po ocu, Franja, bio je drukčiji. Živahne prirode, fijakerist po zanimanju, volio je, kako se to obično kaže - život: pjesmu, ljude, kavanu... U kući, u ćošku, imao je sve tamburaške instrumente, pa su gosti, po svom raspoloženju i volji, mogli odmah da se maše za koji od njih. Bio je jako muzikalan i svirao u sve tambure. Čak je, negdje pred prvi svjetski rat, sa svojom bandom trebalo da snimi i ploču. Ali, izbi rat - rasturi se banda! Od ploče nije bilo ništo . Izgleda da deda i njegovo društvo zbog toga nisu baš mnogo žalili. Nastavili su, kao i prije, svaku večer, uz vino i špricere, pjesmu i tambure, da "snimaju" po kavanama i birtijama lijepe, stare meraklijske pjesme. Neke od njih kasnije će oživjeti i pjevati Stipanov unuk. Ovaj Zvonkov deda je očito znao da živi i uživa.

Zvonkov otac Stipan bio je kovač. Točnije - potkivač.
- Moj otac - priča Zvonko - bio je čovjek veoma radan i vrijedan, i volio je da sve u kući bude kako treba. Ali, kad bi poslu došao kraj, počinjalo je "drugo poluvrijeme" - kavana, društvo, pjesma i svirka. Dešavalo se mnogo puta da je stizao kući u cik zore, na obaveznom fijakeru, s još obveznijom pratnjom tamburaša, pa bi se još dugo u kući pjevalo i sviralo. Za mene je to bilo veoma uzbudljivo, utoliko prije što se to dešavalo u jednoj opuštenoj atmosferi, bez trzavica i svađa u porodici, veselo i razdragano, pa je i to sigurno uticalo da od najranije mladosti zavolim pjesmu i tamburaše.
Provodeći vrijeme uz hladne špricere i pjesmu, razgovarajući u kavani o svemu i svačemu, otac Stipan je polako i strpljivo sabirao svoje životno iskustvo da bijednog dana rekao sinu: "Što naučiš do dvadesete to ćeš znati, što stvoriš do četrdesete to ćeš imati".
Eto, tako se savjetovalo u ono vrijeme. Možda nekima te vremenske granice od dvadeset i četrdeset godina ne izgledaju uvjerljivo i realno. Ipak, čini se da je jedno točno: sve ima svoje vrijeme. Ili, sve (treba raditi) u svoje vrijeme. Ovaj očev savjet Zvonko Bogdan često spominje, vjerujući da je to velika, uvijek važeća istina.
Na njega je otac više uticao postupcima nego recima. Tako je bilo i onda kada je sinu želio da objasni što znači biti čovjek od reda i reći.
U sjećanju na oca - malo, malo, pa se nametne ona veselija strana. Pjesma, na primjer.
Otac Stipan je godinama pjevao u somborskom "Bunjevačkom kolu", a kasnije i u horu KUD-a "Miroljub". Međutim.
- Bivalo je noći i zora kada se kući dolazilo i bez cipela - smješkajući se priča Zvonko. - No, to je sve bilo u redu, jer je otac na poslu bio izuzetno vrijedan i pedantan. Eto, taj detalj i te mnoge svirače koje sam uz oca upoznao, a kasnije imao čast da sa njima i radim, opjevao sam u pjesmi "Ne mogu se točno sjetit ljeta".

Majka Maca, salašarska domaćica, bila je, kao i otac, vrlo muzikalna. Zajedno su pjevali u horu. Ona bi nesvjesno, kad se zapjeva, pjevala drugi glas. Prosto automatski. Zvonko je od nje naučio mnogo pjesama, čega je postao svjestan tek kasnije, kada je počeo da pjeva po kavanama.

Još jedna žena iz bliže familije izdvajala se svojom muzikalnošću. Za nju Zvonko kaže da je bila najmuzikalnija. To je tetka-Ruža, očeva rođena sestra, danas učiteljica u penziji. Bila je i ostala "čudesan alt". Do nedavno je pjevala i u crkvenom horu.

- Ona je tako pjevala, - kaže Zvonko - takvu je imala interpretaciju: kao kad sipaš med! Njen glas je išao tako vretenasto da se ona sa pola glasa bolje čula nego ostalih četrdeset. Jednostavno, znala je da ga plasira. Zato je ona bez premca. Najljepše pjeva moja tetka Ruža.
Lijepo pjeva i sestra Zdenka.
Očigledno, Zvonkova familija, i po majčinoj i po očevoj liniji, bila je muzikalna. U tome i leži dio tajne njegovog muzičkog uspjeha.

No, kao i kod drugih, djetinjstvo i mladost Zvonka Bogdana ispunili su školski dani. U Somboru je završio osnovnu i upisao ekonomsku školu. Otac je želio da mu sin ima neko sigurno zanimanje, pri tome ne vodeći računa da li je to i đaku po volji. Zato se Zvonko kao srednjoškolac zainteresirao za nešto sasvim drugo - za glumu, pa je ubrzo i dobio probni angažman u Somborskom kazalištu...

Poslije kratke kazališne avanture, zbog koje je u 19. godini zauvijek napustio rodni Sombor, našao se u Beogradu. Tada započinje drugu karijeru, pjevačku. U Beogradu se oženio suprugom Mirjanom (Kopunović), Subotičankom. Dobili su i dvoje djece: najprije Sigmunda (Subotica, 1974), a potom i Evelinu (Beograd, 1976). Od 1980. žive u Subotici, u kući koju su kupili pri doseljenju iz Beograda.

Sigmund je završio muzičku gimnaziju (klavir), a kćerka Evelina srednju medicinsku školu. Malo upućeniji čitaoci, koji još ponešto znaju o njemu, vjerojatno će se zapitati koje i staje, zapravo, Zvonko Bogdan? Popularan pjevač - interpretator i kompozitor, etnomuzikolog i tekstopisac, čovjek koji uspješno prepjevava mađarske romanse, trener konja i višestruki kasački šampion, kazališni glumac koji je od kavane napravio teatar, golubar...

1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11